Kontakt mail:  izvorekoloskesvesti@gmail.com                              Za hitne situacije: 064 476 10 16

 

Verovali ili ne!

 

Privatizacija vode

 

Preuzeto sa sajta http://www.04zine.org/
Magazin za hakiranje stvarnosti

Ne pitaj kome zvoni
Kada su počeli prodavati običnu vodu u bocama, činilo nam se da je to šala; bili smo seljačići i mislili smo da nam u mineralnoj naplaćuju mjehuriće.

- piše Miroslav Zec
Trgovina vodom danas je ogroman posao, težak oko 500 milijardi američkih dolara, a predviđa se da će u nekoliko narednih godina dosegnuti i tri bilijarde. To je ujedno i jedan od najbrže rastućih sektora globalne privrede; 1990. godine privatne vodoopskrbne usluge postojale su u svega 12 država, a danas postoje u njih 56 i opslužuju 545 milijuna ljudi, što je 9 posto čovječanstva. Riječ je o iznimno centraliziranom biznisu - tri najveće korporacije drže veliku većinu tržišta. Prvak je francuski SUEZ, koji opslužuje 117,4 milijuna ljudi. Drugo mjesto sa 108,2 milijuna mušterija drži također francuska kompanija - Veolia Enviroment, bivši Vivendi. Njemačka korporacija RWE je treća, ona napaja 69,5 milijuna grla. "Nacionalnost" ovih tvrtki nije nevažna; voda je, naime, pretežno europski biznis - od sedam najvećih, šest je europskih korporacija. čak su i ogromne američke korporacije poput Enrona i Bechtela naučile važnu lekciju kada su se upustile u posao s vodom - dopušteno im je obavljati samo manje projekte koji ne privuku pozornost francuskih divova.
Razvijene i nerazvijene zemlje u jednoj su stvari jednake, a to je postojanje pritisaka da se voda privatizira. No, dok su u razvijenim zemljama ti pritisci rezultat unutarnje politike i lobiranja moćnih korporacija, pritisak na nerazvijene dolazi izvana - institucije koje najintenzivnije "pritišću" jesu Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka.
Taktika koju MMF i SB koriste pri nagovaranju zemalja u razvoju trostruka je - ponekad je to nametanje privatizacije kao uvjeta za dobivanje kredita i zajmova, drugi put davanje prednosti pri financiranju privatnih projekata naspram inicijativa javnog sektora, a nekad i izravno nagovaranje siromašnih vlada na privatizaciju vode kako bi smanjile vanjski dug.

No, te dvije nisu i jedine nadnacionalne institucije koje se aktivno zalažu za privatizaciju vodnih bogatstava; taj je proces visoko i na listi prioriteta Europske banke za obnovu i razvoj, ali i same Europske Unije. S "približavanjem Hrvatske europskim integracijama", što je omiljena fraza naših političara, bilo bi ravno čudu kada bi proces privatizacije zaobišao naše vodene resurse. Strani nam primjeri, nažalost, sugeriraju kako to neće biti nimalo ugodno iskustvo.

VLASNICI KIŠE

Jedna od zemalja koja je najdalje odmakla u procesu privatizacije vode jest Velika Britanija, u kojoj je vodoopskrbni sustav privatiziran još osamdesetih godina, za vladavine Margaret Thatcher. Kao kolijevka kapitalizma, to je i zemlja u kojoj je voda najtemeljitije privatizirana - dok se obično privatiziraju usluge ili daje koncesija na korištenje izvora, u Britaniji su vodna bogatstva u cijelosti prešla u privatne ruke. Cijene vode diljem zemlje otad su prosječno porasle 67 posto, s pojedinačnim poskupljenjima i do 450 posto. Divljanje cijena rezultiralo je, pak, isključenjima više tisuća korisnika koji si vodu više nisu mogli priuštiti, a opće smanjenje dostupnosti pitke vode dovelo je do šesterostrukog porasta učestalosti dizenterije. Privatizacija vode tako je privukla i prilično neočekivanu osudu Britanskog medicinskog udruženja.
Koliko su neobuzdani apetiti privatnih kompanija pokazuje slučaj engleskog seljaka koji je bio prisiljen plaćati vodu premda se opskrbljivao iz vlastitog bunara. Objašnjenje je glasilo - kiša koja mu puni bunar u protivnom bi se slila u vodoopskrbni sustav, pa je dužan obeštetiti vlasnika.
Koliko god to čudno zvučalo, prisvajanje kiše nije rijedak primjer ni drugdje u svijetu; kao u Australiji, gdje su lokalne vlasti na više mjesta potpuno zabranile skupljanje kišnice te pročišćavanje i upotrebu mutne vode iz okoliša, ili u Boliviji, gdje je zbog vode izbio pravi ulični rat. U bolivijskom gradu Cochabambi prava na distribuciju vode kupio je igrač s hrvatske autoceste - američki Bechtel, odnosno njegov ogranak Aguas de Tunari. Pravo na distribuciju gradske vode tada je naplaćeno manje od 20 tisuća dolara, a koncesionar je odmah po sklapanju ugovora najavio kako će udvostručiti, potom i utrostručiti cijenu vode. Kako u Boliviji, najsiromašnijoj zemlji Južne Amerike, prosječna mjesečna plaća iznosi svega 67 američkih dolara, računi za vodu mnogima su premašivali trećinu ukupnih prihoda, pa je došlo do vala štrajkova i uličnih prosvjeda. Diktator Hugo Banzer, koji je Bolivijce navikao tući još od sedamdesetih godina, na prosvjede je silovito odgovorio. Nakon gotovo četiri mjeseca neobuzdanog uličnog nasilja u kojemu je, među ostalim, policija ubila 17-godišnjeg dječaka hicem u lice, vlasti su ipak bile prisiljene popustiti, a Bechtel se morao povući iz Bolivije. Slučaj je sada na sudu, a odšteta Bechtelu zbog kršenja ugovora zacijelo će biti milijunska.

PAD KVALITETE VODE, LAŽI I KORUPCIJA

Monolitni argument kojim se redovito pravda privatizacija vode jest navodno usavršavanje vodovodnih sustava zahvaljujući privatnim investicijama. U praksi se ta laž otkriva u svojoj punoj veličini, i to čak i u razvijenim zemljama, a o trećem svijetu da i ne govorimo. Udio vodoopskrbnih instalacija čije se stanje može okarakterizirati lošim u Velikoj je Britaniji između 1993. i 1998. godine porastao s 9 na 11 posto. S druge strane, izvješće Inspektorata za kvalitetu pitke vode (DWI) iz 1998. godine pokazuje kako je porasla i zagađenost vode; u čak 80 posto mreže premašene su dozvoljene količine nitrata, željeza, olova te raznih pesticida.
U Francuskoj je podignuta tužba protiv privatnih kompanija nakon što je otkriveno da 5,2 milijuna Francuza pije "bakteriološki neprihvatljivu" vodu, i to usprkos činjenici da je voda u prosjeku 30 posto skuplja tamo gdje su usluge privatizirane.
Još je gora situacija u Južnoafričkoj Republici, u kojoj nakon privatizacije u nekim krajevima zemlje vode, i to prljave, ima svega par sati na dan, s tim da ponegdje svakodnevno iz slavina nekoliko sati dnevno izlazi samo zrak, a da se pritom mjerila za potrošnju uredno "vrte".
Laži i korupcija također su čest pratitelj prodora privatnih kompanija u vodoopskrbu. U Buenos Airesu francuska kompanija obvezala se uložiti milijardu američkih dolara u vodovodni sustav; uložili su 30 milijuna. Obećali su i smanjiti cijene za 27 posto; povećali su ih za 20 posto. Obećali su i izgradnju postrojenja za pročišćavanje kanalizacije, ali, dakako, ni to nije ostvareno, pa se čak 95 posto masivne gradske kanalizacije izljeva u rijeku Plata.
U Jakarti su ugovori dodijeljeni kompanijama Thames Water (ogranak RWE) i Lyonnaise des Eaux, i to zato što su se u posao uključile kompanije u vlasništvu dobrih prijatelja predsjednika Suhartoa.
češki primjer, s druge strane, nije zakonski upitan, ali upućuje na nevidljivu moć vodovlasničkog lobija - lokalne su se vlasti ondje obvezale kompanijama koncesionarima nadoknaditi svaki mogući gubitak u poslovanju.

SOCIJALNA, HUMANITARNA I EKOLOŠKA KATASTROFA

Što se tiče socijalnih troškova, oni su golemi i neravnopravno raspodijeljeni. Uz brojne otkaze koji gotovo neizbježno prate prijelaz vodoopskrbne djelatnosti u privatne ruke, neizbježna su i već spominjana masivna isključenja siromašnih korisnika. U zemlji u kojoj je pitanje siromaštva uvijek i rasno pitanje, Južnoafričkoj Republici, isključivanje vode doseglo je razmjere humanitarne i zdravstvene katastrofe. čak deset milijuna siromašnih Južnoafrikanaca isključeno je iz sustava, a od te je brojke dva milijuna i izbačeno iz svojih domova zbog neplaćenih računa za vodu. Kao izravna posljedica masovnog isključenja pitke vode izbila je najgora epidemija kolere ikad zabilježena u toj zemlji. Oboljelo je 250 tisuća ljudi, tristotinjak je umrlo.
Da problem nije "samo" zdravstvene prirode, već da poprima i razne druge konotacije, vidljivo je na primjeru Gane. Kako je u Gani uobičajeno da žene obavljaju poslove poput nabavke vode, kao izravna posljedica isključivanja vodovodnih korisnika opada kvaliteta obrazovanja u djevojčica - one sada, umjesto da idu u školu, moraju u udaljena mjesta po često ionako nepitku vodu. Zapravo je stupanj obrazovanja djevojčica u opadanju čak i u obiteljima koje uspijevaju platiti račune za vodu - kako su usluge poskupile, mnogim obiteljima na rubu preživljavanja školovanje djevojčica postalo je neprihvatljiv trošak. Inače, i u toj državi je kolera u porastu, a dospjela je i na neslavno drugo mjesto po učestalosti neugodnog parazita Gvinejskog crva.
U nastanku je i ekološka katastrofa koju će privatizacija vode, dokidajući konzervacijsku praksu, zasigurno iznjedriti. Kada voda postane roba, proizvođači i distributeri s njom rade isto što i s drugom robom - nastoje potaknuti povećanje potrošnje. Vodovodi se, osim toga, obično privatiziraju zajedno s kanalizacijom, a privatnici potom upravo na sustavima za pročišćavanje nastoje srezati troškove (kao u Buenos Airesu).
U američkoj saveznoj državi Michigan vodi se sudski spor između lokalne zajednice i Nestleovog ogranka Ice Mountain Spring Water, koji, crpeći gotovo 40 tisuća litara vode na sat, uništava tamošnja jezera i močvarno stanište. A ta je priča metafora 21. stoljeća - zastrašujuća slika moćnog i bezobzirnog sustava koji crpi okoliš do uništenja kako bi privilegiranim potrošačima prodao zadnju preostalu robu na Zemlji - pravo na život.
Dobro došli u budućnost!